Što biljke znaju – čudesno putovanje u osjetilni svijet biljaka |
|
Kako biljka zna kada treba procvjetati?
Zašto se biljke uvijek “okreću” spiralno zrakom, nastojeći uspostaviti ravnotežu?
Kako ljudski dodir utječe na genetiku biljke?
Može li drvo napadnuto nametnicima upozoriti drugo, susjedno drvo, na neprijatelja?
Na ova i brojna druga zanimljiva pitanja iz svijeta biljaka odgovore je tražio i našao dr. Daniel Chamovitz, znanstvenik i direktor Manna Center for Plant Biosciences pri Sveučilištu u Tel Avivu.
U svojoj knjizi Što biljke znaju – čudesno putovanje u osjetilni svijet biljaka navodi niz neobičnih podataka o poznatim i manje poznatim vrstama biljaka, na kojima su radili istraživanja znanstvenici diljem svijeta.
Iako nemaju živčani sustav poput čovjeka, te ne mogu osjećati, primjerice, sreću ili bol, biljke su više od pukih bića što rastu u tišini.
Razlikuju svjetlost i tamu
Za biljku, svjetlost je više od signala, piše dr. D. Chamovitz, za nju je svjetlost hrana.
Pomoću svjetlosti, biljke pretvaraju vodu i ugljični dioksid u šećere, koji čine hranu.
No, biljke su fiksirani organizmi, ne mogu se pomaknuti u potrazi za hranom, pa se moraju snalaziti na drugi način.
Zato svjetlost traže jednostavno i prepoznatljivo - rastu prema njoj.
Iako nemaju živčani sustav, koji bi svjetlosne signale pretvarao u slike, kao kod ljudi, biljke su ipak sposobne opažati svjetlost, koja im je potrebna za život.
Promatraju vidljive (i nevidljive) elektromagnetske valove, najviše reagirajući na crvenu svjetlost.
Fitokromi, biljna boja sadržana u listovima, služi im pritom kao upozorenje, orijentir i prirodna logistika.
Biljke znaju kada je potrebno izleći se iz sjemenke i reproducirati, kada moraju rasti brže, da se izdignu iznad biljaka koje ih zaklanjaju i kada je vrijeme cvjetanja završilo.
Samo zato što promatraju svjetlost.
Osjete i razlikuju mirise
Biljke mogu nanjušiti svoj miris i miris drugih biljaka, a neke od njih mogu razlikovati i miris, primjerice miris rajčice od mirisa pšenice.
Znanstvenici su otkrili da biljke “njuše” jer reagiraju na etilen – univerzalan biljni hormon odgovoran za dozrijevanje, koji im služi i kao obrambeni mehanizam.
On je uzrok tajni zašto limun ili banana brže dozru ako ih stavite uz već zrele jabuke i zašto će kruška brže dozreti ako je stavite u vrećicu s već zrelom bananom.
Ta“etilenska” komunikacija između biljaka zapravo je reakcija biljke na stres iz okoliša, ranjavanje ili sušu. Etilen je zadužen i za boju listova i plodova, koja pticama i ljudima sugerira da je nešto zrelo, jestivo i ukusno.
Uz njenu pomoć, vilinska kosa (Cuscuta pentagona), specifična po tome što nema klorofil i ne može provoditi fotosintezu, “nanjuši” biljku domaćina i iz nje crpi sva potrebna svojstva. A najviše voli baš – rajčicu.
Etilen je objašnjenje i na pitanje kako biljke upozoravaju jedna drugu da su ih napale nametnici poput ušiju, puževa i sl.
Ispuštaju feromone u zrak, kako bi se još slobodne biljke stigle pripremiti i zaštititi (npr. početi proizvodnju mirisa koji tjera kukce).
Moć osjeta
Kako Venerina muholovka zna da je kukac koji gmiže po njoj dovoljno velik, da bude dostatan obrok?
Zato što osjeća pritisak tijela kukca na svojim “alarmima” – crnim dlačicama koje se nalaze na unutarnjoj površini biljke, sa svake strane režnja.
Aktivira li insekt samo jednu dlačicu, Venerina muholovka se neće zatvoriti – nakon tog plijena ostat će gladna.
No, dotakne li muha ili žaba koja ništa ne sluti dvije dlačice, brzinom munje muholovka se zatvara i hrani.
Za biljke, dodir je svakodnevna pojava u prirodi, to je kontakt s tlom, zrakom, vjetrom, kišom, životinjama…
Otrgnete li im list, biljke neće osjetiti bol, no osjetit će dodir i električnim putem upozoriti ostatak biljke da je došlo do promjene.
Ne čuju, no znaju gdje se nalaze
Iako je uvriježeno mišljenje (a i brojna su istraživanja išla u tom smjeru) da biljke čuju glazbu, dr. D. Chamovitz, tvrdi da su one – gluha bića.
Iako već mnogi znaju za eksperimente u kojima klasična glazba potiče bolji rast biljaka, a metal i rock nemaju pozitivnih utjecaja na njih, te je eksperimente autor nazvao nepotpunima i netočnima.
Ono što je prilikom puštanja klasične glazbe utjecalo na brži rast biljaka nije bio ton, vrsta glazbe ni ritam skladbe, nego toplina zvučnika koji su, smatraju znanstvenici, bili uzrok boljem klijanju biljaka.
No, iako su prema teoriji znanstvenika, biljke zasad gluhe, još je mnogo onih koji ne prihvaćaju taj zaključak kao konačni, te ispituju biljke u potrazi za sluhom.
Iako ne čuju, i bez tog čula, uz pomoć gravitacije, biljke itekako dobro znaju gdje se nalaze, u kojem smjeru rastu i kako se kreću.
Biljke su živi organizmi, sposobni mijenjati metaboličke procese, kako bi se prilagodile, i neprestana su tema koja oduševljava istraživače.
Koje još tajne skrivaju, otkrijte u knjizi Što biljke znaju - štivu koje će vas zabaviti, opustiti, ali i educirati.
Podijeli, isprintaj ili pošalji e-mailom prijatelju!
