Hyperaktivna djeca ili ona koja se dosadjuju u skoli imaju vecinom visoki kvocjent intligencije. Danas su djeca pod negativnim utjecajem svih medija, pocev od televizije koju previse gledaju, muzike, kompjutora. Sve je preglasno, presareno. Djetinjstvo je sve krace, u nekim drzavama djeca moraju vec sa pet godina u skolu. Mnogi imaju previse aktivnosti, pocev od sporta, pa balet, pa muzika. I odrasli bi imali problema sa takvim bucnim, sarenim zivotom, a djeca koja svaki dan mnogo toga uce i skupljaju na miljune dojmova koja su nama odraslima poznata,imaju velikih problema sa koncentracijom.

Sama činjenica da prije dvije generacije nije bilo takve ‘bolesti’, govori za sebe.

Prije dvije generacije nije bilo cijele hrpe bolesti od kojih danas ljudi boluju.
Razlog? Trujemo se, trujemo svoju djecu, a onda ih liječimo od dijabetesa, ADHD, tumora ...

Ako je već općeprihvaćeno da prehrana s puno aditiva, bojila, pojačivača okusa, konzervansa - izaziva bolesti i može biti kancerogena, zašto je teško prihvatiti da strada i nervni sustav te psihičko zdravlje?
Šećeri u hrani (a ima ih hrpa u gotovim napitcima) još dodatno pogoršavaju to mučno psihičko stanje djeteta.
Hipereaktivna djeca imaju povećanu potrebu za pijenjem tekućine (što je čisto organski, biokemijski poremećaj).
Iako su bistra, takva djeca često ne mogu upamtiti informacije jer im za pravilan rad mozga nedostaje neka kemijska tvar (obično norepinefrin). U novije vrijeme se sve više smatra da je krivac i prehrana siromašna B vitaminima, magnezijem, elementima u tragovima, a s mnogo rafiniranih ugljikohidrata, umjetnih boja i aditiva te namirnica koje sadrže salicilat (bomboni, napitci, paste za zube).

Zapažanje: točno sam primijetila kad moja kći ‘skrene’ u područje grickalica ili popije čašu Cole. Tolika je promjena na njoj, nervoza, eksplozivnost, bezvoljnost. Srećom, to je rijetko.

Trash prehrana je jedini razlog zašto ta bolest prije nije postojala. I promjena stava prema prehrani je jedini lijek.

Djete ne može biti “hiper aktivno” ako se njime roditelji bave i prepoznaju njegove talente.

Mislim da je ovaj članak korektan za američko područje, ali ne i za naše. Kod nas e ADHD ne tretira kao BOLEST nego kao POREMEĆAJ, što je ogromna razlika, i u pravilu se NE daju lijekovi. Govorim iz vlastitog iskustva, u obitelji imamo nekoliko slučajeva hiperaktivnosti i niti u jednom nismo koristili lijekove.
Također, ne slažem se da je uzrok ADHD-a zanemarivanje djeteta, to je izmišljenica onih koji očito nemaju doticaja sa pravim ADHD slučajevima. Sa jačim slučajem ADHD-a se zaista ima ‘pune ruke posla’, takvo dijete traži 300% pažnje u odnosu na drugo, i najčešće to uopće NISU zanemarivana djeca. Također, u pravilu imaju VISOKI kvocijent inteligencije (znači najviši razred, od 130 naviše).
ADHA se nije pojavio u zadnjih nekoliko desetljeća, nego se tada počeo prepoznavati i proučavati. Ranije se govorilo da su ta djeca nemirna i zločesta, i najčešće ih se tretiralo na loš, kontraproduktivan način (kazne, batine, izolacija,...).

Mnogi zlikovci pokaju se prije smrti, no to ne može poništiti strahote koje su za života nanijeli ljudima. O PRAVIM uzrocima tzv. ADHD-a vrlo iscrpno i utemeljeno govori knjiga Friedricha Klammrodta (izdanje Planetopije)pod naslovom “Neusredotočenost, agresivnost, hiperaktivnost. Problem odgoja ili prehrane?” Toplo je preporučujem jer knjiga, osim što daje sva bitna objašnjenja tog poremećaja daje i (u praksi iskušane) recepte i savjete za (samo)pomoć. Bez Ritalina, dakako!

ako se sada vratim u djetinjstvo, onda sam ja bio hiperaktvno dijete, a rastao sam u titino vrijeme kada smo, većina, živjeli na fasungu u veš korpi.niko me nije mogao zaustaviti. u školi ivijek jedva..nemiran, vladanje od 1-2, naj vše 3. uvijek sam istraživao, tražio, rizikovao, a onda pubertet pa olimpija, pa opel, pa fićo, pa pežo 404, pa fiat 1300.. za nas 16-godišnjake je bio san koji se kreće. pored neuhvatljivog ponašanja uvijek sam osjećao neizmjernu ljubav majke i rijetko viđenog oca koji je kao geometar proveo 3/4 svog života na terenu.moja hiperaktivnost završila krađom fiće, a poslije toga stid i strah. tada..milicija, pa socijalni radnik, a vrh svega oči majke isprepadane kao kod uhvačene srne. tu polako pada moja hiperaktivnost…ljubav i samo ljubav. meni je nedostajao otac ne da me voli nego da me smiri. poslije je sve bilo drukčije kada je živio duže sa nama. diplomirao sam sa 10.
ovo je možda jedan živi primjer zašto djeca nemaju koncentraciju, a hitro mjenjaju odluke. 👍

Rade, Lidija, Mirza, istog sam mišljenja

Jasmina,
mislim da jako griješite u ovim ocjenama, ali svakako imate pravo na svoje mišljenje, kao i ja.
Iz većine ovih postova je očigledna jedna stvar - da ih pišu ljudi koji nisu živjeli s hiperaktivcima u vlastitom domu, pa onda samo teoretiziraju. I moram reći da me ljute onda takve, laičke i neutemeljene, ocjene i osude roditelja koji ‘su zaokupljeni sami sobom’, koji ‘ne znaju odgojiti svoje dijete’, koji ‘zanemaruju svoje dijete’‘.
Glupo je da ja sada vas uvjeravam kako nema šanse da ga nisam znala odgojiti i da nisam zanemarivala svoje dijete, svog sina jedinca, koji je zapravo centar moga svemira.
Ne kažem da možda nema u nekim slučajevima i toga, ali u većini sigurno nije tako.
Roditelji hiperaktivne djece (ali zaista hiperaktivne, a ne samo živahne) znaju o čemu govorim.

Majo,
moje dijete je bilo proglašeno hiperaktivnim, i tek kad sam shvatila da na taj način ona traži moju pažnju, i ja se promijenila u tom smjeru, stanje se stabiliziralo

Xenna,
onda je u vašem slučaju bila pogrešna dijagnostika. To se često događa. Da se radilo o pravom ADHD, znali bi to, vjerujte.
Slažem se s Frnom, naš odgojno-obrazovni sustav jednostavno nema sluha za takve stvari, s rijetkim, hvale vrijednim, izuzecima.
Npr., jedini tretman školske psihologice na mom sinu u 2. ili 3.razredu osnovne škole bilo je da bi ga ona jednom tjedno ‘izvadila’ sa sata tjelesnog i davala neke papire popunjavati i crtati u njenom kabinetu, dok bi ona izašla van, i kad bi završio, morao je tamo mirno čekati da zvoni. Pa ja kao laik znam da je to pogrešno!

pustite dijecu na miru to im je priroda dala da budu razliciti   pustite ich da uzivaju u svom dijetinstvu i razvoju po prirodi a ne po farmackim kucama koji ispitivaju ljekove laznih imena   na svima
:heart

Problem je u tome sto je skola sama po sebi promaseni koncept. Ljudi, kao i ostali sisavci u prirodi, su dizajnirani da uce kroz igru, ne da sa sest godina sjede mirno ko bubice u klupi pet sati, slusaju sto im neka tamo baba tupi i bubaju stvari napamet. I kad dijete, koje nije ni stvoreno za tako nesto, to nije u stanju izdrzat, odma ga treba nakljukat tabletama da sjedi mirno i ne buni se dok mu peru mozak i unistavaju osobnost.

Pozdrav svima 😊
Slozila bih se sa vecinom komentara do sada ali postoje jos neke cinjenice koje niko nije spomenuo do sada, a koje se po mom misljenju ne mogu zanemariti kad su u pitanju “moderni” poremecaji zdravlja sto ukljucuje poremecaje ponasanja. Naime, ponasanje ljudskog bica je vanjska manifestacija cjelokupnog unutarnjeg stanja organizma. Ako uzmemo u obzir cinjenicu da se osjecamo letargicno i preplavljeni osjecajem fizicke nelagodnog osjecaja boli kad nismo naspavani, ili smo razdrazljivi kad smo gladni, nekomunikativni smo kad smo tuzni…ili ako je neko ikada dozivio toplotni udar…onda mozemo zakljuciti da je povezanost unutarnjeg stanja harmonije i zdravlja tkiva ono sto odredjuje vanjsku “manifestaciju”, tj. ponasanje.
Veliki broj osoba je nevjerojatno otudjen od svog fizikog tijela. Vecina nije upoznata i nije sposobna tumaciti signale tijela i stoga kod pojave simptoma dolazi do panike i trazi se “pomoc lijecnika”...rezultati sada ovise o kvaliteti i sposobnosti lijecnika da prepozna istinsku patologiju od one koja samo tako izgleda - “Ruski Rulet”!!!
S druge strane, tesko mi je shvatiti cinjenicu da se masovno ignorira razarajuci utjecaj elektro-magnetnih nekoherentnih polja na “ziva tkiva”, tj. zive ljude i ljudski mozak kao meko tkivo koje je izuzetno osjetljivo. Znamo sto dehidracija moze uciniti sa radom mozga i koliko ga moze ostetiti, a potpuno se ignorira efekat “mikrovalne pecnice” koju izazivaju ne samo mobilni telefoni nego blizina TORNJEVA i MOBILNIH ANTENA i to ne samo u blizini stambenih objekata nego NA SAMIM OBJEKTIMA kao i na komercijalnim objektima…bilo gdje gdje ljudi borave u blizini tih tornjeva i atena vise od pola sata - efekat na tkivo je mjerljiv.
Nevjerojatan porast “anksioznosti” kao psihickog poremecaja je zabiljezen u svim uzrastima u urbanim sredinama krajem 90-tih i pocetkom 2000. na podrucju bivse Jugoslavije i pomno sam pratila te forume gdje su mladi opisivali simptome koji su se “odjednom” pojavili - u potpunosti se slazu sa opisom simptoma koji se javljaju kod dugotrajne i konstantne izlozenosti EMP, MIKROVALOVIMA razlicitog porijekla…
A sada bih se osvrnula na slucajeve koji ne spadaju ni u jednu gore navedenu kategoriju - tj. osobe koje se radjaju sa prekomjernom osjetljivoscu i jos kao dojencad bivaju preplavljena pretjeranim stimulima iz okoline. Ni u kom slucaju ne bih rekla da je ta sredina drugacija i preintenzivna, ali je njihov genetski make-up i nervni sustav jednostavno preosjetljiv i nisu u stanju regulirati, otpustati i eliminirati visak informacija sto izaziva prestimuliranost.
Osobno sam rodjena kao takva i sada sam u srednjim cetrdesetim godinama i govorim iz osobnog iskustva. Oduvijek je postojala razlika izmedju mene, mog zdravlja i mog brata i nacina na koji je on procesirao sve oko njega, a odrasli smo u istoj kuci, istoj sredini. Njegov imunoloski sustav nije reagirao na sve podrazaje.
Moja kcer je rodjena sa istim genetskim predispozicijama i od prvog dana sam morala biti jako pazljiva jer ako ne bih reagirala, djete je vrlo lako ulazilo u stanje prestimuliranosti i onda bi se dogodila lancana reakcija. Ubrzo bi se pojavljivali svi ostali simptomi…Na moju i njenu srecu, imala sam svo raspolozivo vrijeme da se posvetim njoj jer nisam radila ali mozete zamisliti kako je roditeljima koji nemaju to raspolozivo vrijeme i koji su i sami u stanju “prestimuliranosti”...
Sto se tice pitanja “da li je ADHD izmisljen poremecaj” - moje je misljenje da je DIZAJNIRAN, svjesno dizajniran sa profitom kao krajnim rezultatom…pocelo je sa mobilnom komunikacijom, antenama, sada se vec grade stambeni objekti ispod DALEKOVODA i ljudi potpuno ignoriraju posledice boravka oko dalekovoda (kad smo to zaboravili kakav je utjecaj nekoheretnog EMP na zive organizme?), zatim dolazi epidemija poremecaja rada mozga, zatim dolazi farmakologija koja izuzetno profitabilna i ljudi su napokon ZOMBIJI!!!
Postoji jos jedan aspekt kod “preosjetljivih osoba” - naime, takve osobe “osjecaju” emocije i misli ljudi oko sebe i jako cesto dolazi do zabune jer nas to niko nikad nije naucio. Osjetljive osobe pokusavaju “procesirati” podsvjesno sve to sto je oko njih. To je narocito izrazeno ako su okruzeni osobama koje potiskuju svoje emocije - te emocije ne ODLAZE nikamo nego postaju “kondenzirane” i osjetljivi ljudi ih jako lako detektiraju jer su toliko kondenzirane da postaju skoro “opipljive”!!! Sa mislima je to jos izrazenije jer su misli kao laserski zraci, puno su definiranije i puno ih je lakse “primati"i ako ne postoji svijest o tom “fenomenu”, osobe koje su rodjene osjetljive ce jednostavno “prozivljavati” i “ponasati” se shodno tim frekvencijama!!! Znaci, djeca koja su rodjena preosjetljiva jako cesto “na pozornici realnosti” odigravaju sve ono sto je “potisnuto” na mentalno-emocionalnom polju kod ljudi koji ih okruzuju!!!
Znaci TAJNE ne postoje - postoji samo ILUZIJA koju pokusavamo odrzati zbog straha i to neosnovanog!!!

Majo, ne griješim.

Ko od svoje djece zahtjeva red, rad i disciplinu?
Ko svojoj djeci određuje vrijeme odlaska na spavanje?
Vrijeme objeda?
Vrijeme igre?
Vrijeme zajedničkog druženja?
Vrijeme učenja?
Vrijeme čitanja, neobaveznog čitanja?
Radne obaveze?
Biranja društva?
Ko zabranjuje svojoj djeci agresivne igrice i agresivne filmove? Mobitele? Internet?
Djete ne smije i ne treba da bude centar svijeta. Ono to vješto koristi. Djete i njegovu ličnost treba shvatiti kao ravnopravnog člana porodice, a ne stavljati ga iznad svih!
A gdje su vaspitne mjere?!
Nigdje nisam vidjela da se piše o nagradi i kazni.
Svuda je to učinkovito.

Majo, mnogi roditelji, što iz neznanja,ili pretjerane ljubavi ne znaju odgojiti svoju djecu, pa kada uvide problem zapitaju se: “Gdje smo pogriješili?” A griješili su svakodnevno.

Moram pitati kako mi možete objasniti da imam dvoje djece a samo jedan ima ADHD? Jesam li se jednome posvetila a drugoga zanemarila ,volim li više drugoga od prvoga? Naime ovaj drugi je odlikaš u svemu ispravan ,uzoran drag ,vedar… Prvi ima dijagnozu ADHD-a i ako ću uspoređivati s njim sam radila neusporedivo više .Gdje sam pogriješila? Kada čujem komentar kako je to izmišljena bolest osjećam veliku tugu jer moje dijete će u ovakvom društvu koje ga ne želi razumjeti uvijek biti neprihvaćeno , ali isto tako razumijem da onaj tko to nije doživio na svojoj koži ne može ni zamisliti što to znači. Radim u školi ,vidjela sam takvu djecu i prije i nisam razumjela!

Tatjana,
drago mi je da ste iznijeli svoj primjer. Slažem se s vama i nalazim se u tome. Ako može poslužiti kao nada, moj sin, uz puno uloženog vremena, strpljenja i truda, danas je prilično samostalan momak koji završava prvu godinu faksa, ostao je još jedan ispit ali samo usmeni dio, ima djevojku već skoro dvije godine, jako sam ponosna na njega i na sve to što smo uspjeli postići. Živimo u Zgb, ali mislim da je to manje bitno, možda smo mi imali više mogućnosti u smislu njegovog bavljenja sportom kao odličnim ventilom za ADHD, ali uz dobru volju svugdje se može postići uspjeh. Lijepi pozdrav 😊

Tatjana,
drago mi je da smo pokazali nekim primjerima roditeljima koji su sada u takvoj situaciji u kakvima smo mi bili.
Mislim da je ovaj članak malo isforsiran, zamjeram autoru što je svrstao ADHD u bolesti, ali on samo odrađuje svoju plaću, pa piše ono što je relativno zanimljivo. Ali mora shvatiti da se u našim krajevima ipak ne primjenjuju lijekovi, nismo mi Amerika, niti ne trebamo biti 😊))

Koliko ja znam iz vlastitog iskustva nije točno da sva djeca s dijagnozom ADHD-a imaju visok kvocijent inteligencije. Zapravo nisam do sad imao prilike vidjeti ni jedno dijete s tom dijagnozom i s visokim kvocijentom inteligencije. Drugo, vjerojatno neki imaju psihički poremećaj, no mnogi koji imaju ADHD dijagnozu zapravo su samo lijeni za učenje i neodgojeni. Takvima bi daleko bolje pomogla šiba kad prave nered nego neki lijekovi. Treće, s obzirom na to što i kako se uči u našim školama nije ni čudo da mnoge to ne zanima i da se na nastavi dosađuju, no to još uvijek ne znači da zato moraju ometati nastavu i praviti nered.

Darko,
kod ADHD poremećaja kvocijent inteligencije se može testiranjem pokazati, no u školi se nažalost uglavnom vide prosječni, pa i ispodprosječni rezultati, upravo zbog te distrukcije pažnje. Treba ‘zagrebati ispod površine’, ne suditi prema prvom dojmu.
Naravno da ne trebaju lijekovi, ali niti šiba. Treba puno razumijevanja, strpljenja i dobre volje, što uglavnom nedostaje.

Slobodno vi ‘vaspitavajte’ svoju djecu kako želite, ali hiperaktivcu time samo činite štetu.

Nitko od roditelja koji su ovdje pisali nije rekao da je to BOLEST, a također nitko nije spomenuo davanje LIJEKOVA; dapače, ja stalno ističem suprotno. Ali neki ne čuju.

Senka,
samo ustrajte u tome i ne obazirite se na ovakve stavove onih koji ne razumiju problematiku, ali se nađu prozvanima pametovati nama s tim iskustvom. Svoje dijete samo vi možete sačuvati i izvesti ga s vremenom iz te faze. Pozitivni primjeri su vam Tatjana i ja, naša djeca su se odrastanjem riješila
ove problematike.
Lijep pozdrav i svako dobro !!

Jako je puno članaka koji vezuju ADHD s hranom, pesticidima i aditivima u hrani.

http://www.oc-karlovac.hr/Teme/ADHD/ADHD_prehrana.html
http://www.sensaklub.hr/clanci/stvaran-zivot/prikriveni-okidaci-adhd-sindroma
http://www.zdravlja.com/prirodni-nacini-lijecenja-adhd-a/http://www.eko-oglasnik.com/ekoeho-magazin/hrana-zdravlje/pesticidi-u-hrani-povezani-s-razvojem-adhd-u-djece/373/
http://www.cybermed.hr/vijesti/posebna_restriktivna_dijeta_moze_znacajno_smanjiti_simptome_adhd_a

Redakciji"Alternativa za Vas”
Predlažem da redakcija uvede bodovanje svakog komentara o tekstu koji ste objavili ocenom od jedan do deset.Time se bi se čitaoci podstakli da još kvalitetnije iznose komentare koji su vrlo često visokog kvaliteta i od velike koristi bolesnim.A onda možete objaviti i mesečnog pobednika.Svi bi smo dobili.Ljudi vole da se nadmeću čak i kad nema nagrade.Kompetcija je u krvi čoveka.Nećete pogrešiti ako to uradite.Pozdrav redakciji.dr Rade Šarac

Majo, nije u pitanju hiperaktivnost. Izmišljena je to bolest, to nam i uvodni članak govori. 😊

Ja bih prije rekla da je u pitanju narav i višak energije koje dijete ima. Višak energije mora imati izduvni ventil, mora se potrošiti. Ako nema, nastaju problemi - pucanje po šavovima.
Da, dodala bih da je veoma ružno ćuti kako svaki roditelja smatra da je najbolji rodetelj, jer misli da čini najbolje za svoje dijete, a on u stvari drugačije ne zna i čini ogromne greške u odgoju i vaspitanju. 
Možda sam van teme, ali odgoj i samo odgoj utiće na ponašanje djece.
Psihićki poremaćaji kod djece su rijetki, pa mi je jako tužno čuti da im se zbog roditeljskog neznanja pripisuju kojekakve bolesti koje im mogu uništiti budućnost.
 

Da, Zdenko, imate pravo, sit gladnome ne vjeruje, tako i Jasmina uporno trubi po svom i ne priznaje iskustva roditelja djece s ADHD-om.
No, oprostit ćemo joj jer ‘ne zna što čini’, makar mi se sve manje čini dobronamjerna.
Jasmina,
ja vam samo želim da imate ADHD dijete i podignete ga do adolescentske dobi i barem punoljetnosti. Sve ostalo ćete shvatiti s vremenom.
Naravno da je ‘izmišljena bolest’ s kojom vi nemate nikakve veze i nitko vaš, ali to uopće ni nije bolest, ponovno kažem. Ali ne želite čuti.  Dajte se malo izdignite iz svojih okvira. Ima života i izvan vas.
Svako dobro 😊

Majo, bez uvrede…
Ipak mislim da je u pitanju gen.
Djeca naslijeđuju osobine roditelja. Poznato je da i odrasli mogu biti hiperaktivni. Da li su roditelji razmišljali da je djete od njih naslijedilo “bolest”.
Nekako si se suviše brzo iznervirala. 😊

Želim ti svaku sreću u daljnjem podizanju porodice. Nisam zlonamjerna, ne dao Bog da jesam. Samo sam navela moguće preduslove za tu vrstu “poremećaja” psihe…ishitreno si reagovala.

Jasmina ne može biti stvarna!
Da nema nje mi nebi uopće ovoliko komentirali.
Sve u dobroj namjeri!
Pokazala je veliku senzibilnost za ovu temu i svakako izvršila utjecaj na nas na ovaj ili onaj način… Svakom forumu treba Jasmina!

Citam razne gluposti u komentarima, al dobro.. svako ima pravo na vlatito misljenje.. Studiram farmaciju, jednog dana cu must dobre pare.. jedva cekam ^^ trebala bi si nabaviti taj lijek, cujem da je odlican za koncentraciju i ucenje ^^

Jasmina,
mislim da ste vi ovdje jedna jako loša vibracija.
Nisam se lako iznervirala, kako tvrdite, nego nakon 4 vaša maila puna nerazumijevanja ove tematike jednostavno ne razumijem kako možete biti tako uporni u diskutiranju nečega o čemu očito nemate pojma.
Nažalost, Jasmina je stvarna, i što je još gore, ima još puno, puno Jasmina koje ne pokazuju nimalo razumijevanja za ovu tematiku, niti poznavanja iste ujedno.
U jednoj stvari ste pogodili (‘i ćorava kokoš jednom nabode zrno’ 😊)), a to je da je genetika jedan od mogućih uzroka pojave hiperaktivnosti, u smislu da može biti nasljedna.
Sve ostalo…
I još nešto - voljela bih da se nepoznatim osobama, koje očito nisu djeca, obraćate s poštovanjem, dakle sa ‘vi’. To nalaže osnovna pristojnost.
Više ne mislim diskutirati o ovome, ja sam svoje već rekla. Samo bih htjela još jednom autoru (koji sigurno prati ovu debatu) uputiti kritiku što je ADHD poremećaj nazvao bolešću i što tretiranje lijekovima nije proučio na našem prostoru, gdje se ono vrlo rijetko prakticira. Ali ta činjenica bi mu možda upropastila članak!!

To nije poremećaj psihe nego pažnje !
Nije bolest jer uz razumjevanje,rad, podršku obitelji i okoline takva djeca mogu biti uspješna i normalno funkcionirati u društvu.
Ni moje dijete ne koristi lijekove niti bi mu davala.Bavi se raznim aktivnostima i ima oko sebe širok krug obitelji koja ga voli.
Članak je preuzet sa drugog prostora i nije ni govorio o praksi kod nas.
Svaki dobar komentar nas unapređuje svaki loš nas ojača.

Majo, iako si zaključila raspravu na temu, ne mogu a da ne kažem da sam upravo preko tvog pisanja zaključila da se radi o genetici. Maislim da si me shvatila šta sam htjela da kažem, ali si to vješto zanemarila. Da, tvoji ishitreni komentari i prisustvo nervoze su me naveli na takav zaključak.

Dalje, zašto ne prihvatate spoljne uticaje, uticaj okoline i hrane, odnosno prehrambene navike koje imate vi i vaša djeca. Osim negativnog uticaja okoline na dijete, u ovom slučaju i roditelja, umnogome utiče i hrana, kao i pića na promjene ponašanja, nazovoite kako želite, ali je u pitanju poremećaj psihe. Odudara od normalnog.
Ovdje, a i na mnogim drugim mjestima stalno čitamo o nezdravoj ishrani, kako djece tako i odraslih. Koliko otrova zakamufliranih u industriskoj hrani i sokovima je unijelo vaše dijete? Da li ste se zapitali kakve posljedice to ostavlja na mali organizam? I koliko je vas brižnih majki svojoj djeci za doručke dalo kg, da ne kažam tona viršli,  stotine i stotine pašteta, salama, kobasica. Zapitajte se koliko je do sada preko njih unijelo otrova, preko E jedinica? Zapitajte se kako sve to utiće na njihov nervni sistem?
Dalje, koliko je litara obojenih sokova koji su zašarenile police u samoposlugama popilo vaše dijete?
Koliko je pojelo raznih zezalica, čipsa, smokija, kokica, keksića, punjenih čokoladica, itd itd? Koliko ste ga dojili i kakav je kvalitet mlijeka dok ste ga dojili, odnosno, koliko je uspjelo otrova da usisa preko vašeg mlijeka? Koliko je teglica gotove hrane pojelo? I šta se tamo nalazi?
A koliko je vas bilo spremno spremiti svom djetu prirodne sokove? Prirodne namaze kako mesne, tako i mlijične, povrtne? Koliko je spremno spremiti prirodne sokove, obezbijediti domaće mlijeko i mliječne prizvode? Napraviti džem, teglice i teglice raznih džemova za vašu djecu?

O gotovoj hrani da i ne govorim. Nesvjesno “ubijate” vašu djecu, misleći da im činite najbolje kada ono pruži ruku za “šarenom lažom” u samoposluzi. Samo mi nemojte kazati da sam i sada u krivu, konkretno Maja koja se bez razloga našla pogođena na moja pisanja. Jesi li Majo spremna, ujutro rano ustati i spremiti svome čedu kvalitetan doručak, bez industrijskih aditiva? Ali svako jutro? Tako i ručak, pa većeru, a i užine. I sve ostalo što sam nabrojala?
ONO SMO ŠTA JEDEMO!

Vidim da se ne zna uzrok “bolesti”, pa zašto se onda moje pretpostavke isključuju? Mnogo, mnogo je faktora koji mogu da pridonesu ovakvom stanju, pa zašto isključivati neadekvatnu okolinu, odnosno neadekvatan odnos prema djeci i loše prehrambene navike

Moji pozdravi, posebno za Maju. Preporučila bih ti da razmisliš i koriguješ svoje ponašanje, psihu i misli. Ne radi mene, nego radi svoga čeda, koje osjeća i prima tvoje loše vibracije. Da tvoje.

PS.

Meni je jako žao djece koja prolaze kroz ovakve krize. Na njihovj sam strani bila svo vrijeme . Uzrok mora postojati. Za sve uzroke kod preispitivanja ćemo krenuti od najbižih, u ovom slučaju su to roditelji, kojih mi je isto tako jako žao što prolaze kroz teške životne faze.
Zamolila bih svakog roditelja, da se dobro preispita i postavi sve na svoje mjesto. Možda će tek tada otkriti da im je dijete ustvari normalno i zdravo.

:heart za svu djecu!

Jasmina je očigledno mlada jer se vidi da nema nikakvog životnog iskustva kako sa ovim problemom tako i sa komuniciranjem. U suprotnom ...  Najvjerojatnije nema djecu jer inaće nebi pisala kako bi svaka majka trebala ono što se samo po sebi podrazumjeva.
Problem nas roditelja koji imamo djecu sa ADHD -om je što imamo potrebu sve objasniti ,navikli smo strpljivo i uporno pokušavati urazumiti svako tvrdoglavo ponašanje, svaki problem razložiti kako bi postao što manji kako bi se shvatio.
Ponekad jednostavno nejde.