Nedavno je u Hrvatskoj objavljena druga knjiga njemačkog liječnika Ruedigera Dahlkea „Bolest kao govor duše“.

Riječ je o svojevrsnom nastavku knjige „Bolest kao put“ kojom je ovaj psihoterapeut osvojio srca alternativaca, ali i brojnih liječnika koji se sve teže snalaze u „sustavu“.

I dok klasična medicina guši i suzbija simptome, Dahlke nudi drukčiji pristup.

Po njegovu mišljenju, simptomi bolesti zapravo ukazuju na određene psihosomatske procese koje ne bismo smjeli zanemariti.

U tom smislu, bolest nam ukazuje na skrivene poruke naše duše koje bismo trebali „iščitati“. 

Svaki simptom izraz je neke greške, kaže Dahlke, jer pokazuje nešto što nam nedostaje kako bismo bili cjeloviti.

Primjerice, za osobu koja je prehlađena i začepljen joj je nos reći ćemo da joj je „pun nos svega“, što je doslovno točno jer se ta osoba želi zatvoriti za kontakte s vanjskim svijetom. 

Budući da se ona sama ne povlači iz te situacije, bolest to čini umjesto nje.

Zbog prehlade, kihanja i šmrcanja sada se mora zatvoriti, odležati i potpuno distancirati od drugih. 

Bolest nas uči iskrenosti i cjelovitosti

Kad se bolest javi, više nema isprike: htjeli-ne htjeli moramo se zaustaviti i punu pozornost posvetiti tjelesnim simptomima (koliko god nam to bilo teško).

„Bolest nas čini iskrenima“, kaže Dahlke. Ona je tu s jasnim zadatkom, a taj je da prihvatimo „sjenoviti“ dio nas koji često odbacujemo. 

Cilj stoga nije da se bolest prisilno ukloni i „uguši“ (jer ona je naš saveznik), nego da jednostavno uz pomoć nje bolje spoznamo svoje biće, osobito onaj dio sebe koji smo odbacili.

A onda, jednom kada ostvari svoju „misiju“ i svrhu, odnosno kada mi sami postanemo cjeloviti, bolest će se povući i nestati. 

U liječenju teških oboljenja Dahlke veliku važnost pridaje i prehrani.

On je pobornik tzv. peaceful veganske i vegetarijanske prehrane, koja isključuje svaki oblik nasilja prema sebi i drugim živim bićima.

Ističe i važnost posta, odnosno povremenog suzdržavanja od hrane, koje je najbolje provoditi u proljeće ili jesen. 

U nastavku doznajte što nam, prema Dahlkeu, poručuju bolesti te istražite pitanja koja su s njima usko povezana:

1. Rak 

Pitanja: 

U kojem sam se aspektu života potpuno zatvorio/zatvorila? Živim li svoj život ili mi ga drugi izvana propisuju? Riskiram li da bih proveo svoje zamisli ili samo pristajem na kompromise? 

Nijedna kultura na svijetu nije pošteđena raka osim naroda Hunza (riječ je o malom himalajskom narodu koji za rak nije ni znao sve dok tijekom 20. st. nije stupio u kontakt sa zapadnjačkim načinom života).

Od svih bolesti upravo nam rak ulijeva najveći strah, no isto tako on nam daje izvrsnu sliku o nama samima.

Način na koji funkcioniraju stanice raka uvelike nam ukazuje na našu egoističnost. Baš kao i mi, i stanice raka usmjerene su samo na sebe i vlastiti opstanak te se šire i oduzimaju „teritorij“ drugim stanicama.  

Nastanak raka usko je povezan i s našim jako oslabljenim imunitetom, koji više ne može štititi naše stanice.

„Da bi došlo do potpunog sloma imuniteta“, tvrdi Dahlke, „potrebna je vrlo duboka blokada i zatvorenost“. 

Što to znači? Ako osoba dobije tumor ili rak, znači da se u nekom aspektu života potpuno zatvorila.

Primjer za to je depresivna osoba koja se nakon smrti jedine osobe s kojom je komunicirala potpuno zatvara u svoj svijet. Na taj način onemogućuje svoju vitalnost te se kod nje javlja tumor. 

Ili osoba koja je dobila otkaz, a kojoj je posao bio jedini smisao života, također postaje prijemčiva za bolest poput raka. 

Rak je ekspanzija, on se širi te prodire u sve i kroza sve. Njegov ekspanzionistički karakter ukazuje nam na to da trebamo širiti svoju svijest te otkrivati bezgraničnost i besmrtnost duše. Rak nas potiče na samoostvarenje. 

Dahlke također ukazuje na to da smo mi ljudi zbog svojih ekspanzionističkih težnji zapravo rak na planetu Zemlji. 

Ako pogledate satelitske snimke višemilijunskih gradova, primijetit ćete da one uvelike podsjećaju na sliku karcinoma. Ti gradovi „poput tumora urastaju u okolni krajobraz“.

No, baš kao i karcinom, i mi zaboravljamo na jedno: kada uništimo domaćina, odnosno planet Zemlju, nestat će i nas.

2. Gluhoća i nagluhost 

Pitanja: 

Čujem li što mi govori moj unutarnji glas? Koju ulogu u mom životu imaju intuicija i introspekcija?

Dok očima pridajemo veliku važnost, naše su uši kao organ potpuno pale u drugi plan. 

„Neprestano se pouzdajemo u vid, dok se rijetko pretvaramo u uho i zaboravili smo slušati“, kaže Dahlke.

No, kada uzmemo u obzir da je svemir nastao iz zvuka, onda znamo da upravo sluhu trebamo pridavati golemu važnost. 

Oči nam služe tome da gledamo površinu stvari, a slušajući i osluškujući možemo doći do srži problema, dakle idemo u dubinu života.

Zanimljiva je činjenica da ljudi teže podnose gluhoću nego sljepoću te da gluhoća prije vodi u depresiju i potpuno osamljivanje jer se čovjek osjeća potpuno izoliran od vanjskog svijeta. 

Gluhoća ili nagluhost ukazuje nam da bismo trebali prestati slušati vanjske zvukove i više se usredotočiti na onaj unutarnji glas, koji dolazi iz dubine bića.   

No, čak i bez ušiju možemo čuti unutarnji ili Božji glas, kaže Dahlke, što nam svojim primjerima potvrđuju izvanredni gluhi glazbenici poput Beethovena i Smetane, koji su i bez mogućnosti slušanja skladali fantastične glazbene komade. 

3. Alzheimerova bolest

Pitanja za one koji su na početku Alzheimerove bolesti te za njihove skrbnike:

U kakvom je stanju moje unutarnje dijete? Jesam li s njim održao vezu i približavam li mu se svjesno u starosti? Zašto odbijam prihvatiti odgovornost za vlastiti život?  

Zanimljiva je činjenica da u današnje vrijeme, u kojem je razum izuzetno cijenjen, toliki broj ljudi obolijeva od bolesti koja čovjeku oduzima upravo - razum. 

Ova se bolest javlja u drugoj polovici života, kada se više okrećemo prema vlastitoj nutrini i počinjemo slušati glas unutarnjeg djeteta. No umjesto da se razvija, osoba koja boluje od Alzheimera doslovce postaje poput djeteta, nemoćna i ovisna o tuđoj pomoći. 

Osoba koja boluje od ove bolesti vraća se u dječju dob, no ne u smislu čiste radosti i čuđenja, nego samo ponašanja - tražeći neprestanu brigu i pažnju te želeći neprestano biti uz svog skrbnika. 

„Ova slika bolesti treba se protumačiti prije svega kao 'podjetinjenje' potonulo u tijelo“, kaže Dahlke. 

Osobe s Alzheimerom gube kratkoročno pamćenje te doslovno odbacuju odgovornost za ono što se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini.   

Skrbnici, koji nose golemi teret na svojim plećima, noću bi u sobi oboljele osobe trebali upaliti malu svjetiljku jer se često događa da se ta osoba u panici potpuno dezorijentirana probudi u mraku. Ona tada ne zna ni gdje je, a često ni tko je. Svjetlo će je barem malo umiriti. 

Skrbnici također trebaju imati na umu da osobama koje boluju od Alzheimerove bolesti ne trebaju proturječiti, nego im popuštati u svemu kako bi izbjegli njihove ispade bijesa. 

Tužna je činjenica da, za razliku od djece koja rastu i razvijaju se, ove starije osobe koje su „podjetinjile“ sve više gube kontakt sa stvarnošću te polako tonu u mrak iz kojeg nema povratka.  

4. Multipla skleroza

Pitanja:

Zašto sam tako strog prema sebi i tako strogo postupam s drugima dok im istovremeno želim ugoditi? U kojem segmentu pokušavam kontrolirati okolinu i sebe, a da to nisam u stanju?  

Bolest pod nazivom multipla skleroza, koja je u svijetu sve učestalija, u prijevodu s latinskog znači „mnogostruko otvrdnjavanje“.

Taj nam izraz daje jasnu sliku onoga što se događa u organizmu oboljele osobe, a što je posljedica njezina stroga i kruta odnosa prema sebi i drugima. 

Osobe koje boluju od multiple uglavnom su perfekcionisti koji na sebe preuzimaju svu krivnju. Često osjećaju bolove u stopalima, što ukazuje na to da im je jako bolno kretati se putem koji nije njihov. 

Oboljeli su često apatični te nemaju više snage „boriti se“ ni za sebe ni za druge, a u njihovu se tijelu javlja i utrnulost, koja može biti i jedan od početnih simptoma multiple.

Ova bolest signalizira nam da moramo odustati od borbe i potrebe za potpunom kontrolom vlastite okoline.

Potreba za spavanjem, smatra Dahlke, ukazuje nam da se trebamo više posvetiti svojoj ženskoj strani, koju smo zapostavili.   

Rituali suvremene medicine

Liječnička se profesija progurala u blizinu samoga Boga jer je, kaže Dahlke, stekla tu moć da odlučuje o nečijem životu ili smrti. 

I dok se u neka stara vremena početak života obilježavao ritualom rođenja, a njegov kraj ritualom smrti, danas smo oba ta rituala, nažalost, preselili u bolnice.    

„Uobičajena liječnička praksa prepuna je nesvjesnih rituala“, kaže Ruediger Dahlke.  Oni se nisu puno mijenjali od davnih vremena kada su se oboljeli liječili u Asklepijevu hramu. 

Ti rituali započinju već na samoj porti, gdje pacijent predaje svoju dokumentaciju. I baš kao što su se u neka davna vremena bolesni ljudi predavali u ruke iscjelitelja ili šamana, slijepo mu vjerujući, isto tako se i današnji čovjek-pacijent potpuno predaje u ruke liječnika.  

U bolnicama postoji stroga hijerarhija, s liječnikom kojeg poput „velikog vrača“ uvijek treba bespogovorno slušati. 

Jedno od pravila kojima se suvremena medicina služi jest žurno smještanje pacijenta u krevet, neovisno o tome je li lakše ili teže bolestan i je li došao samo na pretrage. 

Ritual lijeganja, kaže Dahlke, spušta pacijentovu glavu ispod razine odlučivanja. Ona se u bolnici „odlaže na stranu“.  

U bolnici pacijenta odmah razodijevaju te on po zapovijedi mora u krevet poput malog djeteta, a obično je smješten u višekrevetnoj sobi, baš kao što je to često bio slučaj u djetinjstvu.

Sve je to zato da bi znao gdje mu je mjesto i da mu ne bi palo na pamet da sam nešto odlučuje ili da se, ne daj Bože, oko nečega buni.  

Bolnica odlučuje kada će se pacijent kretati, kada će i što jesti te kada će mu se navečer ugasiti svjetlo. Osim toga, liječnici se služe kompliciranim latinskim izrazima kako bi pacijent bio još manje upućen u svoje stanje. 

Zbog strogih pravila i nametnute mu hijerarhije pacijent se osjeća potpuno nemoćno i pasivno te u pravom smislu riječi postaje „patiens“ (lat. strpljiv) jer na sve mora čekati.

Na nesvjesnoj razini odbacuje svoje pravo na odlučivanje te počinje bespogovorno slijediti ono što mu je nametnuto.  

Citati su preuzeti iz knjige „Bolest kao govor duše“ Ruedigera Dahlkea

Podijeli, isprintaj ili pošalji e-mailom prijatelju!